Not all those who wander are lost...
srijeda, 26.12.2007.
Most people are other people. Their thoughts are someone else's opinions, their lives a mimicry, their passions a quotation.
Ništa važno se nije dogodilo. Prošlo je (pogledavam na blog) 18 dana od moga prošlog posta. Ovo čak nije ni loše. Hoću reći, imala sam i veći razmak između dva posta. A budući da velika horda mojih obožavatelja (Marko i Bicikljist) ne mogu više živjeti ako ne dobiju uskoro novog materijala za komentiranje...popustila sam pod pritiskom. Ovaj post će biti manje dubokouman (ajoj...sad Marko plače). Ali, oprostit ćete mi. Čime se ja zapravo bavim u svome životu trenutno? Uživam jer još uvijek nisam dobila nijednu ocjenu...yay...i gledam Nikitu...kako je ta serija zakon...u biti...Ja ne radim ništa. Ali sam barem toga potpuno svjesna. I onda smo bili na debatnom turniru. Koji je bio fakat uber. Osim što sam se prvi dan vratila doma u 9 i smrdila po cigaretama kao nitko dosad. A drugi dan hodala po Utrinama s Tenom pola sata tražeći nešto što prodaje sendviče, kako bi otkrile da je tako nešto Utrinjanima kao nama ostalima pojam lebdećih kuća. Iz ovog...hm...primjera mogli ste (ako ste jako smart) shvatiti da tako nešto nismo uspjele naći. Ugl...sad znam nevjerojatno mnogo toga o mortalitetnoj statistici. A neznanje na drugim područjima je i dalje isto. Ovo će biti malo kraći post...jerbo...idem gledat jučerašnju epizodu Nikita koju sam snimila...A i, imam ja i život znate...Ma zapravo-prekrižite to. Nemam. |
utorak, 04.12.2007.
All that is gold does not glitter, not all those who wander are lost. The old that is strong does not wither, deep roots are not reached by frost.
I evo vas još jednom. Sjedite ispred kompjutera u stanu i još jednom otvarate http://dorisworld.blog.hr u nadi da se vlasnica već spomenutog bloga udostojila nešto napisati, iako ste već izgubili sve nade. Prvo što primjećujete je promjena dizajna. To vas ne čudi-ona bi stalno nešto mijenjala. I upravo kada ste pomislili da je to jedino što se promijenilo-napisala je novi post! Bacate prvi pogled na njega i primjećujete da je rađen u njenom karakterističnom stilu. Naslov posta je neka glupa rečenica na engleskom koja vam naravno nije poznata, dok ju ona vjerojatno zna napamet. Naravno, rečenica je na engleskom. Ništa drugo niste ni očekivali. I...krećete dalje... znate da će Ona sada krenuti s nekakvim glupostima, pričama o školi i nekakvim pozdravom...to sve očekujete...pa zašto i ne? Ona je osoba koja se drži rutine. Niste začuđeni. Sada, slijedi opravdanje zašto Ona nije pisala post duže vrijeme. Škola me muči, kaže Ona. Dobro znate da je to samo jedan od izgovora. Kao da ih i vi sami ne koristite. Iako, ona ide u Petu,a vi ne-ali, kao da ona actually nešto radi. Osim što koristi riječ actually. No, prekidate tok misli i čitate dalje. Ona vas obavještava da je promijenila naziv bloga. Bacate pogled u okvir gdje je ispisan i shvaćate da je to, ponovno, neka nerazumljiva engleska rečenica. Čudno. Vraćate se na čitanje posta. Znate da vas on neće iznenaditi ničim inventivnim, no ipak ga čitate. Možda vam je to jedini kontakt s Njom. Možda je uopće ne poznajete. Možda biste to htjeli. Nije bitno. Koji god da je razlog u pitanju, vi čitate dalje. Sad Ona opet gnjavi o toj svojoj debati. Ona voli Sagitto, primjećujete. Stvarno ga voli. I vi ga volite jer ga Ona voli. Čitate dalje. Možda Ona ipak napiše nešto zanimljivo. Znalo joj se zalomiti, mislite i sjetite se nekog Njenog posta koji vam se svidio. Još razmišljate o njemu dok nastavljate čitati dalje. Vjerojatno će spomenuti neku knjigu. Ona to uvijek radi jer voli knjige. Ovaj mjesec gnjavi vas sa Oscarom Wildeom. Inače ne voli pjesme, kaže Ona, ali voli Oscara Wildea. A sada, znate, jer post ide u tom smjeru-spomenut će neki band za koji nitko osim nje nikada nije čuo. I ona to učini. Spomene grupu Suede. Ona voli Suede. Tjedan dana kad joj nije bilo sestre u stanu, cijeli tjedan provela je slušajući njihov album. I pjesmu The Wild Ones. Ta joj je najdraža, kaže Ona. Vjerojatno vas ne zanima ali ona to svejedno kaže. Ona uvijek sve kaže. U tom trenu, vi nekako shvaćate da se bliži kraj posta. I stvarno je kraj. A, ona sjedi negdje. Ne znate gdje je Ona. Nije ni bitno. Ona je, zapravo, uvijek s vama. |
